prisilne misli i radnje
UM – jedan samoglasnik i jedan suglasnik. Ako bismo se igrali riječima i dodali prvi suglasnik iz abecede, dobili bismo BUM.
Čovjek posjeduje um kako bi mislio, odlučivao, zaključivao, provodio inteligentne zamisli… kako bi se brinuo zbog nečega jer misli o budućnosti i stvara „filmove“ što bi se sve moglo dogoditi. Temeljem toga postavlja si bezbroj pitanja (ako se prepoznaješ kao osoba koja postavlja bezbroj pitanja bez stvarnih činjenica, onda ti tvoje unutarnje biće pokazuje kako ne iskorištavaš svoje potencijale inteligencije), razvijaš strah i nelagodu, jer se želiš pripremiti na sve moguće kombinacije koje se mogu desiti. Siguran put da te UM stavi u stanje BUM!
Misli koje dođu i prođu nam ne predstavljaju problem, problem nam stvaraju one misli na koje usmjeravamo svoju pozornost, na one koje nam se uporno vraćaju i mi se ponovno, i ponovno, i ponovno bavimo njima, na one koje nas preplavljuju, na one koje nam stvaraju anksioznost ili strepnju pa ih pretvaramo u određene radnje kako bismo smanjili stupanj tjeskobe. Počinjemo ovisiti o nekim radnjama (brojanje, pranje, provjeravanje…). Dolazimo do problema kada određene rituale mišljenja ili činjenja provodimo puno puta i to s velikim oprezom, osjetljivošću ili preciznošću. Takvi rituali usporavaju ili onemogućuju svakodnevna životna zbivanja, jer osobama je potrebno puno vremena za izvršavanje takvih aktivnosti ili provjeravanja u mislima.
Svatko ima ponekad „fiksne ideje“, ili svakodnevne brige i strahove ili zastrašujuće misli koje mogu, ali i ne moraju osobu „zarobiti“ i blokirati na raznim razinama životnog funkcioniranja. Prva razina su MISLI za koje osoba ima osjećaj kako su zarobljene i stalno se vrte, što onemogućava da se čovjek koncentrira na druge važne zadatke. Druga razina je TIJELO/FIZIOLOGIJA koje reagira na te misli povećanom mišićnom napetosti što izaziva glavobolju, zategnutost u mišićima, tenziju, probavne smetnje… Treća razina su OSJEĆAJI koji se aktiviraju i postaju negativne emocije, jer se pojačana mišićna napetost registrira kao strah, ljutnja, bijes… Zadnja, četvrta razina je PONAŠANJE koje je u skladu s prethodnim razinama. Koliko će osoba ostati u tom stanju ovisi o misaonim procesima procjenjivanja. Odnosno, ljudi koji nemaju problema s prisilnim mislima i radnjama, registrirat će misaone procese i na trenutak zastati, no onda će se javiti pozitivna misao koja će procjene i fantazije proglasiti nevažnim i čovjek više neće obraćati pozornost na njih. Kao rezultat toga misli idu dalje, a tijelo posljedično se počinje opuštati.
Postoji i drugačiji način! Za razliku od osoba koje nemaju problema s prisilama, čovjek koji ima probleme s prisilama će neugodne misli doživljavati neugodnim, ugrožavajućim i neprimjerenim. Takva negativna procjena postavlja temelje za trajno stanje straha i briga. Čovjek se propituje i ispituje kao na osuđeničkoj klupi, zašto se te misli vraćaju i vraćaju pa temeljem strogog samoprocjenjivanja i osjećaja srama takvo stanje postaje neizdrživo. Osoba se zavrtjela u začaranom krugu koji u njoj izaziva veliki stres.
Osobe koje imaju prisilne misli ili radnje koriste strategije izbjegavanja što znači da ne odlaze na određena mjesta ili izbjegavaju određena događanja. Problem kod izbjegavanja je u tome što si osoba uskraćuje određene situacije i time propušta priliku naučiti nositi se s tim istim situacijama. Izbjegavanje kratkoročno dovodi do osjećaja smirenja, osjećaja popuštanja tenzije i anksioznosti, no dugoročno smanjuje kvalitetu života. Postoji i pasivno izbjegavanje kojim osobe prebacuju odgovornost na druge. Na primjer, osoba može pitati svog partnera je li zaista siguran kako je isključio prekidač. Time se kratkoročno smanjuje unutarnji nemir i osjećaj krivnje, no dugoročno dolazi do velikog gubitka sigurnosti.
Mnoge osobe koje se bore s prisilnim mislima pokušavaju sebi same pomoći tako da se bore protiv tih neugodnih, iscrpljujućih misli koje se stalno i stalno ispočetka vraćaju. Konstantno sami sebi govore kako ne smiju više misliti na opterećujuće ideje, fantazije ili impulse. No, na žalost, to daje suprotan učinak. Tipičan „eksperiment“ je da probate ne misliti na ružičastog krokodila na 30 sekundi. Pokušajte!
Naravno, ovaj i ovakav oblik samopomoći ne funkcionira. Ne možemo NE misliti nešto. Naš mozak funkcionira na način da prvo moramo misliti na ružičastog krokodila prije nego što mislimo ne misliti na njega. Možemo zaključiti da pokušaj izbjegavanja određenih misli potiče i stvara javljanje prisilnih misli.
Prisilne misli i prisilne radnje se mogu promijeniti. Osoba nije osuđena na doživotan život s njima. One oduzimaju veliku količinu energije, a pozitivna snaga se može preusmjeriti na druga životna područja.
