RAZMIŠLJANJE ILI-ILI... IZMEĐU NEMA!

Život bez razmišljanja nije život i nemoguće ga je živjeti, međutim produktivno razmišljati je iznimno teško. Kad ovo pročita čovjek si postavlja pitanje, ako moramo razmišljati čemu razmišljati na destruktivan ili neproduktivan način? Jedan od destruktivnih načina razmišljanja je crno-bijelo razmišljanje ili život u crno-bijelom svijetu. Osobe koje žive u tim okvirima uopće ne žive, one samo razvrstavaju misli, emocije i događaje ili na crnu ili na bijelu stranu. Između za njih ne postoji! Svaki životni događaj, sve međusobne komunikacije, druge ljude, a i njih same stavljaju u jednu ili drugu kategoriju, u ekstreme ili krajnosti.

Ako smo i mi takva osoba, onda smo i mi ti koji događaje, osobe ili sebe stavljamo u kategoriju dobro ili loše, ispravno ili neispravno, lažno ili istinito, pravedno ili nepravedno… Nečemu, nekome ili sebi odmah dajemo predznak, plus ili minus, nažalost najčešće naše opredjeljenje je krajnost minus, crno, neispravno, nepravedno…

Kao da u glavi imamo ladice koje su označene s predznakom plus ili minus, crno ili bijelo… i sve što se dešava spremamo i kategoriziramo. Netko se, čitajući, pita pa zašto je to problem? Problem je u grupiranju, davanju predznaka, u kategoriziranju, problem je život samo u jednoj krajnosti, u jednom ekstremu, život samo s jednom stranom ladica. Ništa i nikoga ne možemo staviti samo na jednu stranu, nitko nije samo crni ili samo bijeli, mi smo svi kombinacija svih glazbenih tonova. Ustvari, i životni događaji i ljudi su šareni, kompleksni te ih se ne može svrstati u samo dvije kategorije, odnosno u rubrike ili-ili.

Najčešća pitanja koje si osobe postavljaju, a spadaju u crno-bijelo razmišljanje su:

„Je li on/ona pravi/prava za mene?“

„Ovo nisam uspjela napraviti, stvarno sam nesposobna!“,

„To što radim je li dobro ili loše?“

„Život je nepravedan!“.

„Ako i on nije na mojoj strani svi su protiv mene!“…

Tako označavamo događaje, osobe i sebe u kategorije, ili smo dobri ili smo loši… No, zamka je što se tada um aktivira i traži dokaze za određenu tvrdnju koju smo smjestili u ladicu s predznakom i samim time ne žive onako kako žele, ne djeluju po svojim sposobnostima, ne pokazuju svoje potencijale. Uvijek se zadovoljavaju malim koracima, malim zadacima, malim ciljevima…, a po svome habitusu mogu usmjeriti strijelu na Mjesec.

Tipičan primjer je kada partnera ili prijatelja smjestimo u ladicu s predznakom minus ili crno. Tim opredjeljenjem tražimo sve dokaze u prošlosti, ali i u sadašnjosti za potvrdu te tvrdnje, a izbjegavamo primijetiti ono što bi predznak doveo u pitanje. Sve ono što je bilo lijepo s partnerom ili prijateljem nije nam važno, iako nam unutarnje biće šapuće kako to nije tako i kako smo „ograničenog“ razmišljanja. U tom trenutku zamaglimo svoju stvarnost i ta prevara nam ne dopušta da naučimo iz određenog događaja koji se dogodio, već se bavimo s predznacima i svrstavanjem u ladice. Automatizmom sve misli, emocije, stanja, osjećaje, dešavanja… stavljamo u kategorije ne dopuštajući bilo koje drugačije interpretacije. Živimo po našoj istini: ispravno je jedino ono kako sam ja kategorizirao, a sve drugo je pogrešno i neću trošiti vrijeme za dokazivanje kako sam možda ja krivo procijenio ili razvrstao misao, događaj, emociju, osjećaj…

Uzimajući u obzir statistiku vjerojatnosti, mogućnost pogreške je 50%. Odnosno, svako svrstavanje u jednu od dvije kategorije je pogrešno. No, zanimljivo je to, ako smatramo da je netko ili nešto i dobar i loš, nastaje konfuzija u našim glavama, jer naučeni smo kako se moramo opredijeliti na jednu ili drugu stranu. Život izvan krajnosti dovodi do vjerovanja kako gubimo kontrolu (kao da je bilo kada imamo), osjećamo nesigurnost, postajemo anksiozni, uplašeni, nemirni, tužni… Ne želeći se tako osjećati vraćamo se ponovno u zonu sigurnosti, opetovano provodimo kategoriziranje događaja i osoba te osiguravamo sebi prividnu kontrolu i sigurnost.

Opredjeljenjem na jednu ili samo na drugu stranu, kategoriziranjem postupaka, događaja, misli i stavova onemogućavamo sebi realno sagledavanje života. Primjer, idemo prvi puta praviti tortu i ne uspije nam od prve. Tim jednim pokušajem automatski sebi kažemo kako nam ide loše, kako smo neuspješni i ako nam nije uspjelo od prve onda nije pečenje torte za nas. To razmišljanje nas vodi do odustajanja, a time sebi uskraćujemo novo iskustvo i novo znanje. Sjetite se koliko nam je trebalo da naučimo govoriti, hodati, pisati, čitati, plivati… Zamislite gdje bi bili da smo odustali na prvom padu, na prvom neuspjehu čitanja i što bismo sve izgubili da smo odustali.

Crno-bijelo razmišljanje, kao i svaki način razmišljanja podložno je promijeni. Kao prvo potrebno je postati svjestan destruktivnog načina razmišljanja, odlučiti želimo li ustrajati na promjeni istog, a tada svjesno, korak po korak, malo po malo mijenjati usvojen način razmišljanja. U redu je ako nam se neki događaj ne sviđa, ili neko tuđe ili naše ponašanje, no ne znači kako je isto loše, ili kako je cjelokupna osoba loša, ili kako smo mi sami loši. Ponašanje ne trebamo vezati uz osobu, ako osoba ima neko ponašanje koje nam se ne sviđa ili nije po našim kriterijima dobro, ne znači da nam se po tome i ona ne treba sviđati ili da nije dobra. O po nama neprihvatljivom ponašanju pričamo, razgovaramo, dogovaramo, a onda odlučujemo hoćemo li dalje biti sa osobom. Svako biće uvijek ima i određena ponašanja koja nam se sviđaju, no ima i ona koja nam se ne sviđaju, ali to nije razlog zbog kojih bismo tu osobu svrstali u ladicu s predznakom minus, ili ne dobro, ili pokvareno, ili…

Naša određena razmišljanja su postala naše navike pa tako je i crno-bijelo mišljenje navikom postalo automatsko. Cilj je prestati „hodati“ poznatim i utabanim stazama ili-ili i krenuti pa makar i „puzećim“ koracima novim i-i stazama. Jer…, ne postoji život u kategoriji ili-ili, postoji samo životni hod u i-i kategoriji. Ništa nije crno ili bijelo, sve u sebi ima i crnoga i bijeloga. Sve je sivo ili šareno.