Ljutnja kao prijatelj

“Uvijek su teže posljedice ljutnje, nego njeni uzroci.”   Marko Aurelije

Ljutnja je prirodno emocionalno stanje i pripada normalnom i zdravom osjećaju. Sama po sebi nije loša, niti pogrešna, a javlja se kao upozorenje koje nam govori kako nešto ili netko nije onakav kako smo mi mislili, očekivali, predviđali ili vjerovali. Kao osjećaj ljutnja se ne očituje kao problem, nego on nastaje kao produkt naše reakcije, pogotovo kada je ona izvan naše kontrole.

Možemo vjerovati ili misliti kako je ljutnja izvan naše kontrole, no to nije tako. Mi, uvijek mi činimo izbore i po njima odlučujemo kako ćemo tumačiti i prihvaćati određene događaje ili ljude. Po naprijed navedenoj istini, možemo zaključiti, kako imamo više kontrole nad ljutnjom nego što mislimo ili što želimo priznati. Uvijek smo sposobni izraziti svoje osjećaje bez da povrijedimo druge ili naškodimo sebi. Naravno, ne možemo utjecati na situaciju ili na osobu koja nas ljuti, no možemo kontrolirati naše ekspresije i reakcije te odgovoriti na puno primjereniji i učinkovitiji način. Ako „eksplodiramo“ i reagiramo ljutnjom onda takvim odgovorom na nastalu situaciju sigurno nećemo riješiti problem. U konstelaciji ili bilo kojem međuodnosom koji kod nas izaziva ljutnju, možemo si pomoći tako da zastanemo, duboko udahnemo i pitamo se imamo li bilo koji stupanj koristi ako izrazimo ljutnju ili „eksploziju“. To ne znači kako ne trebamo izreći što nas smeta, ili što ne odobravamo, ili sa čime se ne slažemo, već naprotiv, to moramo učiniti. Eksplozivna ljutnja može uzrokovati trajne „ožiljke“ u ljudima do kojih nam je stalo.

ČAVLI (nepoznati autor)

Bio jednom dječak koji je imao jako lošu narav. Otac mu je dao punu vreću čavala i rekao da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom zakuca jedan čavao u ogradu.

Prvoga dana dječak je u ogradu zakucao trideset i sedam čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati svoj bijes i broj zakucanih čavala se smanjivao. Otkrio je kako je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.

I tako je došao dan tijekom kojeg nije ni jednom pobjesnio.

Rekao je to svom ocu, a on mu je odgovorio da svakoga dana u kojem uspije kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde izvadi po jedan čavao.

Dani su prolazili i došao je i taj dan kada je dječak bio u stanju reći svom ocu da je izvadio sve čavle. Otac ga je uzeo za ruku i odveo do ograde.

Tada mu je rekao: „Dobro si to uradio sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Isto je tako kad nešto kažeš ili učiniš u bijesu, jer kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak i ti ožiljci se ne mogu izbrisati, kao što i ove rupe u ogradi ne mogu nestati. Možeš čovjeka ubosti i izvući bodež, ali poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju. Zato dobro pazi i trudi se koliko god možeš uvijek obuzdavati svoj bijes, jer je upravo on najveći krivac za nesporazume i mržnju među ljudima.“.

Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.Postoje situacije kada smo ljuti jer se nešto nije ostvarilo onako kako smo željeli ili netko nije postupio po našim predviđanjima ili smo ljuti na sebe jer nismo ispunili očekivanja, kako svoja tako i od drugih. Često postavljena očekivanja i predviđanja nisu realna pa se ne mogu ni ispuniti. Razloga za ljutnju ima uvijek i ona sama po sebi ne smeta u svakodnevnom funkcioniranju. Ljutnja ne stvara problem i ona nije „čavao“ koji stvara ožiljke. Način na koji manifestiramo svoje razočaranje, jer se nešto nije dogodilo onako kako smo željeli, stvara ožiljak na našem tijelu i na tijelu druge osobe. Mi i samo mi imamo mogućnost promijeniti dosadašnji način reagiranja i umjesto „zabijanja čavala u ogradu“ možemo izabrati prihvaćanje kojim priznajemo i akceptiramo događaj takav kakav jest. Postavljamo pitanje što ćemo učiniti sada kada smo vidjeli realnost u drugačijem svijetlu i ponašamo se po izabranom. Prihvaćanjem i izborom mijenjamo način reagiranja na nastale situacije, kako kod drugih tako i kod sebe.

“Zadržavanje ljutnje je kao da pijete otrov i očekujete da druga osoba umre.”   Gautama Buddha

Ljutnja kao osjećaj se mora pojaviti. Ne postoji osoba koja može živjeti i biti bez ljutnje. Ona je prijateljska i vraća nas uvijek u realnost i granice stvarnog života. Ako mislimo da mi nemamo ljutnju onda to stanje koje od sebe zahtijevamo nije zdravo. Mi kao osoba moramo osjećati ljutnju, no ako je ne doživljavamo onda je sigurno potiskujemo i samo je pitanje trenutka kada će duboko pospremljena „eksplozija“ biti detonirana. Shvatimo, ljutnja je normalno, zdravo i prirodno emocionalno stanje kojeg trebamo povezati sa željom, očekivanjem i unaprijed stvorenim predviđanjem, razumjeti i izabrati način kojim ćemo je izraziti na zdrav način. Bez gubitka kontrole. Kada jednom uspijemo ljutnju obuzdati i zamijeniti je prihvaćanjem stvarnosti takve kakva jest onda ćemo moći izabrati način koji vodi do unutarnjeg mira i sreće, aktivnog i produktivnijeg rješavanja nastale situacije kojim nećemo štetiti ni odnosu, a ni sebi. Štete neće biti ili „ožiljci od čavala“ neće biti učinjeni.

Ljutnja izvan naše kontrole ne donosi dobro nikome. Šteti fizičkom zdravlju, odnosno osoba koja je stalno pod visokim razinama stresa i ljutnje postaje sklona srčanim oboljenjima, dijabetesu, problemima sa štitnjačom, crijevima i želucem, slabom imunološkom sustavu, poteškoćama sa spavanjem, artritisu… Stradava i mentalno zdravlje tako da nekontrolirana ljutnja troši ogromnu količinu čovjekove energije i „zamagljuje“ razmišljanje što dovodi do problema koncentracije, pažnje ili uživanja u životu, no može dovesti i do visoke razine stresa, depresije, anksioznosti…

Ako pogledamo što se doista nalazi iza osjećaja ljutnje možemo shvatiti kako smo načine reagiranja, mišljenja i emocionalnog reagiranja na neželjene događaje naučili kao dijete kroz odnose s bliskim osobama. Traumatski događaj i visoka razina stresa također nas mogu učiniti osjetljivijima na ljutnju, ali smo mogli naučiti obrazac po kojem potiskujemo ljutnju ili s njom prikrivamo neke druge osjećaje (sram, nesigurnost, ranjivost, povrijeđenost, strah od ostavljanja i napuštanja…).

KAKO IZRAZITI LJUTNJU NA ZDRAV NAČIN

Postoje načini kojima se možemo naučiti lakše nositi s osjećajem ljutnje ili kako možemo reagirati u situacijama koje nisu u skladu s našim željama. Evo nekih od njih:

• Udahnite duboko u situaciji kada osjetite dolazak osjećaja ljutnje – kada uočite da polako gubite kontrolu nad ljutnjom obratite pozornost na disanje. Duboko udahnite i udah zadržite nekoliko sekundi (brojite u sebi sekunde), a zatim izdahnite brojeći u sebi sekunde. Nije bitno koliko sekundi traje udisaj, a koliko izdisaj. Praćenje disanja brojanjem Vam usmjerava pažnju na disanje i brojanje i odmiče pozornost od događaja koji Vas ljuti. Nakon nekoliko ponavljanja pojavit će se osjećaj mira i opuštenosti.
• Fizički počnite vježbati jednostavnije vježbe (npr. stajanje na jednoj nozi zatvorenih očiju) ili brzo šećite – tako oslobađamo nagomilanu energiju koja stvara osjećaj bijesa i „bistrije“ glave možemo pristupiti situaciji hladnijeg i objektivnijeg stava.
• Razmislite što želite reći – kako ne biste povrijedili osobu i izrekli joj stvari koje ne mislite, zapitajte se što želite postići izrečenim? Ako sukob i ljutnja dođu do točke u kojoj razgovor nije moguć, otiđite van ili zamolite osobu da Vam da par minuta kako biste razbistrili svoje misli.
• Držite se inicirane teme – kada se naljutimo izbacujemo iz sebe sve što nam je na duši, sve što smo zamjerali i nismo oprostili i sve što smo uredno slagali pod „tepih“. Kada se pojavi ljutnja i svi „demoni iz ormara“ izađu van, pokušajte se držati jedne teme koja Vas ljuti te ne širite pospremljenu paletu neriješenih predmeta. Ako „skačete“ i samo nabrajate slučajeve iz prošlosti onda one neće riješiti ni jedan predmet koji Vas ljuti.
• Polako brojite do 10 – brojanjem dobivate odmak od situacije koja Vas ljuti i ne reagirate na „prvu loptu“. Udaljavajući se prividno od događaja postajete objektivni izbjegavajući subjektivno mišljenje i zaključivanje.
• Druga osoba možda ima drugačije gledište na nastali problem – potrudite se poslušati drugu osobu i njezin pogled na nastalu situaciju pa pokušajte razmišljati stavljajući se u njezine „cipele“. Najčešće postupajući tako naučimo mnogo više o osobama i okolnostima, nego što bismo spoznali napadima ljutnje.
• Pustite situaciju koja Vas je naljutila, ostavite je da „odspava“ nekoliko dana i poslušajte svoj unutarnji glas što Vam govori o identičnoj okolnosti – život je prekratak kako bismo se ljutili zbog manje bitnih stvari i kad god se ljutite pitajte se hoće li Vam to biti važno za jednu ili dvije godine. Postavite dodatno pitanje što je dovoljno vrijedno da Vi zbog toga uđete u ljutnju i sukob.
• Otiđite u šetnju – izlazak van i promjena ambijenta oslobađa nagomilanu energiju ljutnje i pri povratku u situaciju možete pristupiti trezvenije i „hladne“ glave.

Ovdje napisani načini su najbrži pristupi kojima možemo eliminirati ljutnju na zdraviji i kreativniji način. 

Svakako je važno prihvatiti ljutnju kao osjećaj koji svaka osoba posjeduje, doživljava i osjeća. Naša i jedino naša je odgovornost kako ćemo se ponašati kada doživimo taj osjećaj te je potrebno vježbati izraziti onaj način kojim svi sudionici dobivaju i profitiraju.